Da li se društveni rad smatra duhovnom praksom?

1. Uobičajeni stavovi o društvenom radu i duhovnoj praksi

Kada su novi tragaoci došli na duhovnu radionicu koju je vodila Fondacija za istraživanja zasnovana na duhovnoj nauci na Maharši univerzitetu za Duhovnost, neki od njih izrazili su želju da učestvujuju u nekom od oblika društvenog rada, kao način da unaprede svoju duhovnu praksu, pomognu ljudima ili kao njihov životni cilj. Mnogi ljudi imaju osećaj da služe Bogu kada se uključe u društveni rad kao što je pomaganje siromašnima, pružanje medicinske pomoći, obrazovanje dece lošeg imovinskog stanja, doniranje dobrotvornim organizacijama, pomaganje za vreme nesreća, briga o starijima itd. Oni smatraju da se takvim aktivnostima i ličnim žrtvovanjem za druge dešava njihov duhovni rast. Postoje razne nevladine organizacije koje zapošljavaju hiljade dobrovoljaca sa sličnim željama; sve one imaju plemeniti cilj da svet učine boljim mestom za život. Ponekad osoba ima tragalačke kvalitete, ali ni ne zna da je tragalac. Za društveni rad ljudi često koriste svoje urođene kvalitete žrtvovanja i razmišljanja o drugima, jer ne poznaju drugi način ostvarenja duhovnog rasta, osim pomaganja ljudima.

Uobičajeno je shvatanje u svetu da je pomaganje siromašnima i potlačenima viši poziv i zvanje koje samo po sebi izaziva poštovanje u društvu. Stoga je razumljivo kako se neki tragaoci iznenade kada im damo do znanja da  društveni rad ne mogu izjednačavati s duhovnom praksom. To može biti posebno zbunjujuće za tragaoce, jer mnoge takozvane duhovne vođe u svetu aktivno propagiraju humanitarne aktivnosti.

Zbog čega trud uložen u društveni rad u cilju pomaganja ljudima nije ravan duhovnoj praksi niti može tragaocu osigurati željeni duhovni rast? Iako to ne može biti lako shvatljivo u današnjem svetu, u ovom članku objašnjavamo principe koji stoje iza ovog koncepta, kako bi tragaoci koji istinski teže duhovnom rastu ulagali svoj trud u ono što zaista vredi.

2. Razumevanje osnovnog duhovnog koncepta

Pre nego što krenemo dalje, saželi smo nekoliko osnovnih duhovnih principa koje čitaoci trebaju imati na umu, tako da svi mislimo na iste stvari kada govorimo o duhovnoj perspektivi ove teme.

Počnimo od – od čega se sastojimo? Svako ljudsko biće sastoji se od fizičkog tela, vitalne energije (duhovni tip energije ili naša životna energija), uma (koji je centar naših osećanja i emocija zasnovanih na impresijama iz prethodnih života), intelekta (naš kapacitet donošenja odluka i analiza), suptilnog ega i Duše (koja predstavlja Božanski princip unutar svakoga od nas). Kada umremo, ostavljamo svoje fizičko telo na zemaljskoj ravni, a naše suptilno telo kreće dalje u život posle smrti. Suptilno telo se sastoji od uma, intelekta, suptilnog ega i Duše. Sva ljudska biće tragaju za srećom i to čine kroz svojih pet čula, um i intelekt. Ipak, kao što znamo, sreća je prolazna, jer su stvari na kojima je gradimo podložne promenama.

Duša je, sa druge strane, komponenta Boga i predstavlja našu večnu i istinsku prirodu. Priroda Duše opisuje se kao Apsolutna istina, Apsolutna svesnost i Blaženstvo. Blaženstvo je najviši oblik sreće, najviši nivo i kvalitet nepromenljivog Božanskog principa. Negde unutar svih nas, Blaženstvo Duše čeka da bude otkriveno. No, mi Njemu nismo u stanju prići, jer smo usredsređeni na iskušavanje sreće tj. neke nivoe zadovoljstava iz naših aktivnosti i sveta oko nas, putem svojih pet čula, uma i intelekta.

Duhovna praksa je aktivnost koja nam pomaže u razumevanju i dobijanju iskustava da je naša prava priroda Božanska. Ona nam pomaže da shvatimo i iskusimo kako mi zapravo nismo pet čula, um i intelekt, već zaista Duša unutar nas. Pet čula, um i intelekt i fizički svet koji nas okružuje, zajedno sa suptilnim svetom (duhovnom dimenzijom) poznat je kao Maja ili Velika iluzija. Ona nas udaljava od shvatanja našeg pravog oblika, a to je Duša ili Božanski princip.

Ovo takođe nije naše prvo rođenje, a za većinu nas nije ni poslednji put da ćemo umreti. U skladu sa zakonom Karme ili sudbine, mi prolazimo ciklus rađanja i umiranja puno puta, kako bi podmirili svoj račun davanja i uzimanja koji imamo s drugima.

Kada povredimo druge i zadamo im bol, stvaramo negativan račun uzimanja i davanja sa njima, pa prema zakonu Karme, moramo primiti jednaku količinu boli od njih. Nekima od nas ovo je poznato kao plaćanje za svoje grehe. Obratno, ako osoba čini dobra dela za druge i oni doživljavaju sreću, ona dobija zasluge i mora se ponovo roditi da bi uživala plodove svojih zasluga. Takve impresije računa davanja i uzimanja uskladištene su u podsvesnom umu, o čemu smo pre govorili. U današnje doba oko 65% naših života je sudbinski određeno i zasnovano na karmi iz prethodnih života. Drugih 35% možemo proživeti prema svojoj slobodnoj volji. Za svrhu ovog članka moramo shvatiti da ako koristimo našu slobodnu volju da pomognemo ljudima to generalno rezultira gomilanjem zasluga ili pozitivnim računom davanja i uzimanja, jer drugima pružamo sreću.

Važno je napomenuti da nas i zasluge i gresi zadržavaju u ciklusu rađanja i umiranja, jer se nastavljamo rađati ponovo kako bi izmirili male količine našeg nakupljenog računa davanja i uzimanja. Ni aktivnosti koje nam donose zasluge, a ni one koje donose grehe, ne pomažu nam da shvatimo i iskusimo da su naših pet čula, um i intelekt deo Maje, a ne naša večna Božanska forma, odnosno Duša. Stoga obe te aktivnosti ne čine duhovnu praksu.

Duhovna svrha našeg života je dvostruka, prvo, izmirenje računa davanja i uzimanja (pozitivnog i negativnog) i drugo, ostvarenje duhovnog rasta kroz duhovnu praksu.

Da bi saznali više o ovim temeljnim duhovnim i životnim konceptima, savetujemo da pročitate sledeće članke, jer oni daju detaljna objašnjenja o svakoj pojedinoj temi.

3. Zašto pomaganje ljudima kroz društveni rad nije jednako duhovnoj praksi

U nastavku su date neke tačke koje trebamo imati na umu kada odlučujemo (kao tragaoci koji teže duhovnom rastu) hoćemo li se  uključiti u društveni rad.

  1. Glavni uzrok patnje: Osnovni uzrok zbog kojeg ljudi pate je njihov negativan račun davanja i uzimanja ili negativna Karma iz prethodnih života, zbog učinjenih greha. Zato moraju trpeti nesreću u ovom životu. Nije lako gledati kako druga osoba pati i potpuno je prirodno da želimo olakšati njihovu patnju. Međutim, na duhovnom nivou, pitanje koje treba sebi da postavimo kada ljudi pate je  – Zar Bog, takođe, ne primećuje, zašto onda ne interveniše? On je svemoguć i može ublažiti nečiju patnju u trenu. Ipak, On ne deluje, jer oni koji su uronjeni u Maju, vezani su zakonima Maje. Takvi ljudi (koji čine veliku većinu svetskog stanovništva) moraju proći patnju proizašlu iz njihovih aktivnosti ili neaktivnosti koje su povredile druge. U Božjem kraljevstvu sve je pravedno. Ako je neko prouzrokovao patnju drugima, on mora trpeti zbog loše Karme. Bog ne zaobilazi ove zakone niti smanjuje patnju ljudi.

    Prosečnoj osobi u Kalijugi (poznatoj i kao Era razdora), materijalne, emocionalne i intelektualne potrebe su glavni pokretači svih aktivnosti. Budući da su takvi ljudi u potpunosti u Maji (tj. Velikoj iluziji) zakon Karme je strog. Za njih vredi – kako neko seje, tako će i žnjeti, ako ne u ovom životu, onda u nekom sledećem. Bog se ne upliće.
  2. Kome Bog pomaže: Bog interveniše da pomogne onim ljudima koji istinski žele dostići Bogospoznaju. Takvi ljudi se radi svoje duhovne prakse počinju oslobađati vezanosti i izlaze iz Maje (ili sna koji većina ljudi smatra stvarnošću). Oni jedino traže Božansko koje je izvan Maje. Bog aktivno deluje kada je potrebno takvim tragaocima ukloniti prepreke u duhovnoj praksi, koje mogu ometati njihov duhovni rast. Stoga, Bog nikada ne pomaže na psihološkom nivou, već samo na duhovnom.
    (Molimo vas da imate na umu da duhovna praksa osobe postaje efikasna samo kada je u skladu sa šest osnovnih principa duhovne prakse.)
  3. Šta se događa kada dajemo donaciju: Kada doniramo dobrotvornim organizacijama, nevladinim organizacijama ili onima kojima je pomoć potrebna, to se događa na psihološkom nivou i samo se zaplićemo u Maju (Veliku iluziju), jer takvim dobrim delima u Maji osoba dobija zasluge. Za izravnavanje zasluga osoba se takođe mora ponovo roditi i proći sudbinu. Samo duhovna praksa briše svu Karmu osobe i pomaže joj da se oslobodi iz ciklusa ponovnog rađanja. Ona briše nečije zasluge i grehe iz nagomilane sudbine. Stoga, sa čisto duhovne tačke gledišta, umesto gubljenja vremena u pomaganju ljudima kroz društveni rad, osoba treba uložiti trud u povećanje svoje duhovne prakse, te pomoći i drugima da duhovno rastu. Pomaganje drugima da duhovno napreduju smatra se pravom pomoći sa duhovnog stanovišta. Istinsko služenje Bogu i humanitarni trud jeste širenje Duhovnosti i pomaganje drugima da duhovno rastu.

    U skladu sa Božjom voljom, pravi Sveci i Gurui ne mešaju se u ničiju sudbinu. To znači da Oni ne gube svoje vreme pomažući drugima u rešavanju svetovnih problema – kao što su smrtonosne bolesti, finansijski problemi, sukobi između članova porodice i dr. Oni pomažu samo ljudima koji imaju istinsku žudnju za Bogospoznajom. Kada jednom Guru zna da osoba zaista žudi za Bogospoznajom, On čini sve da joj pomogne u duhovnom rastu. Guru takođe može podariti Svoju milost tragaocu i umanjiti njegovu ili njenu sudbinu. To se događa kada je želja za Bogospoznajom vrlo jaka i tragalac ulaže istinski trud u svoj duhovni napredak.

  4. Ograničen domet društvenog rada: Kada neko obavlja služenje davanjem milostinje siromašnima i onima kojima je pomoć potrebna, može se zapitati, koliko ljudi može dobiti njegovu pomoć i koliko dugo je on može pružati? Svaki naš kapacitet je ograničen. Recimo, na primer, da osoba daje 100 dolara nekim siromašnim ljudima, to im pruža privremeno olakšanje i donosi hranu na njihov sto. Ali, to ne rešava njihovu situaciju zauvek. Posle nekoliko dana oni ponovo neće imati novca da kupe hranu. Koliko ljudi može osoba zaista pomoći na taj način? Nečije mogućnosti i izvori su ograničeni, a u svetu je bezbroj ljudi sa problemima.

    Postoji izreka, „Daj čoveku ribu i nahranio si ga jedan dan; nauči čoveka da ulovi ribu i nahranio si ga za ceo život“. U skoro svim slučajevima ljudi osiromaše zbog sudbine. Ako je sudbina osobe da bude siromašna ili da ima neke probleme, tada jedino duhovna praksa može pomoći da se izbriše njena negativna Karma i smanje problemi. Zato, učiti osobu da obavlja duhovnu praksu jednako je kao da je učimo da  ulovi ribu, umesto da joj samo damo ribu. To je daleko trajniji oblik pomoći koja omogućava osobi da izađe iz ciklusa rađanja i umiranja. Kao osnovni korak, osoba može učiti druge kako pojati Božje Ime kao oblik duhovne prakse.

  5. Povećanje efikasnosti pomaganja drugima: Kada smo ustanovili da je pomaganje drugima da započnu i održe njihovu duhovnu praksu najviši oblik pomoći, pogledajmo kako to možemo učini puno efikasniije. Ako i mi sami ne radimo duhovnu praksu, naše će reči imati slabije značenje kada drugima govorimo da započnu sa duhovnom praksom.

    Kada osoba započne duhovnu praksu, kako ona duhovno raste, Božanska svesnost u njenom glasu i trudu takođe raste i Bog nas može bolje koristiti kao instrument za vođenje Svoje misije pomaganja ljudskom rodu u duhovnom rastu. Ako prosečna osoba želi mir u svetu, ili želi promeniti svet da bude bolje mesto za život, u stvarnosti to su samo želje. No, kada duhovno razvijena osoba nešto želi, sama pomisao „neka to bude“ u umu Gurua je dovoljna da se događaj ostvari. Ništa drugo nije potrebno. Ovo je moguće samo kada je osoba Svetac čiji je duhovni nivo iznad 80%. To se dešava, jer  Sveci nisu ništa drugo do  manifestovani oblik samoga  Boga. Guru princip je onaj princip u Univerzumu koji je odgovoran za vođenje tragalaca ka Bogospoznaji. Na najvišim duhovnim nivoima, nije potrebna čak ni želja, samo je prisustvo dovoljno. Dobar primer za ilustraciju ovoga je prisustvo Sunca. Ono ujutro budi svakoga i kada se digne čini da cveće cveta. To se događa samo uz njegovo postojanje. Sunce ne pita nikoga da ustane ili cveće da cveta. Misija Gurua duhovnog nivoa iznad 90% je takve prirode.

  6. Najefikasnije korišćenje vremena: Naše vreme na Zemlji je ograničeno. Jednom kada shvatimo važnost duhovne prakse i da je ona jedan od glavnih razloga našega rođenja, tada sav naš trud treba biti usmeren na njeno obavljanje. Takođe trebalo bi da koristimo svoju slobodu izbora da obavljamo najdelotvorniju duhovnu praksu.

    Pogledajmo primer kako bi dodatno objasnili ovu tačku. Pretpostavimo da neko ima mogućnost ulaganja u tri sigurne banke, od kojih svaka nudi različite stope kamata od 5%, 10% i 11,5%. U koje banke investirati? Neko će odmah odgovoriti izborom banke koja nudi 11,5% kamata.

    U skladu sa primerom banke, kao tragaoci mi bi trebali biti toliko razumni pri odlučivanju u koju duhovnu praksu sebe da uložimo. Obavljanje duhovne prakse koja je na istom nivou ceo naš život, vodi u stagnaciju. Na nama je  da donesemo pravilnu odluku u pogledu efikasnosti duhovne prakse. Ne opravdava nas to što ne znamo. Moramo biti u kontinuiranom procesu učenja kako da poboljšamo našu duhovnu praksu.

    Kod društvenog rada, dobro je što nam on pomaže da smanjimo razmišljanje samo o sebi. Društveni rad nam pomaže da razvijamo stav služenja i uči nas žrtvovanju. Sve su to važni kvaliteti koje treba imati ako želimo ostvariti duhovni napredak. Zato društveni rad možemo smatrati jednim od početnih koraka ka pravoj duhovnoj praksi.

    Negativna strana toga je što:

    • stvara zasluge u našem ukupnom računu za čije izravnanje se moramo ponovo roditi,
    • nas drži u osećanju da je Maja stvarnost,
    • ima tendenciju da povećava utisak emocionalnosti u našem umu,
    • i što se naš ponos i ego uvek povećavaju zbog razmišljanja o tome šta smo postigli.

    Sve ove činjenice pogubne su za našu duhovnu praksu. Osoba retko duhovno napreduje obavljanjem društvenog rada, čak i kada to radi prema smernicama takozvanog duhovnog vođe. Za prosečnu osobu koja je sama po sebi jako sebična i usredsređena samo na sebe, dobro je da kao prvi korak može barem pomoći drugim ljudima. To im pomaže da se izdignu iznad “ja i moja porodica“ sebičnog pogleda na svet i barem misle na druge.

    Još jedna loša strana za one koji obavljaju društveni rad je da to rade jer im se sviđa / tako se osećaju bolje i nisu pod vođstvom duhovnog autoriteta. Stoga se u njihovom umu ukoreni misao da je društveni rad dobar, pa i dalje to vole iz rođenja u rođenje. Tako tragalac može izgubiti mnogo rođenja bez ikakvog duhovnog napretka.

    Tragaoci koji imaju istinsku želju za Bogospoznajom ne trebaju gubiti svoje vreme, već usmeriti svu svoju energiju i sredstva na obavljanje duhovne prakse i ići prema Bogospoznaji.

  7. Prema Karma jogi: Neki ljudi kažu da oni slede Karma jogu ili Put akcije i zato obavljaju društveni rad. Ali, za praktikovanje Puta Karma joge ili Puta akcije moraju biti ispunjena dva uslova:

    a. Karma joga znači raditi aktivnost bez očekivanja rezultata i bez stava da mi radimo (ego podvojenosti). To je vrlo teško dostići. Osoba gotovo uvek tokom aktivnosti ima neka očekivanja od ishoda i svest da je ona radila. Imati ego podvojenosti  znači da osoba  smatra kako zadatak obavljaju njenih pet čula, um i intelekt.

    b. Ako neko pomaže drugoj osobi, ta osoba bi trebala biti vredna toga. Iz duhovne perspektive, oni koji koriste pomoć da duhovno rastu i čiji je cilj duhovni rast smatraju se vrednima pomoći. Kada neko pomaže tragaocu da bi on ili ona duhovno rasli, tada se ne stvara račun davanja i uzimanja. Bog pomaže tragaocima, zato kada mi pomažemo tragaocima stičemo Božanske kvalitete i zapravo duhovno napredujemo.

    Neki ljudi osećaju da je Bog u svakome i da pomažući ljude kojima je pomoć potrebna, oni služe Božanski princip u drugoj osobi. Ovo je zabluda. Osobi možda treba pomoć, ali Duša ili Božji princip u toj osobi, sama po sebi ne treba pomoć. S duhovog stanovišta istinsko služenje Bogu i ljudima je širenje Duhovnosti i pomaganje drugima da je obavljaju – to je najviši i najčistiji oblik društvenog rada, jer pomaže osobi da izađe iz ciklusa rađanja i umiranja i doživi Blaženstvo.

4. Zaključak

Privlačnost društvenog rada onima koji žele učiniti razliku u svetu je razumljiva. Društveni radnik može videti stvaran pozitivan ishod od svog doprinosa društvu. No, koliko god zadovoljstva pruža iskustvo pomaganja drugima, svaki pozitivan rad u Maji donosi nam plodove samo u okviru Maje, što je zapravo samo prikupljanje zasluga u nečijoj Karmi ili sreći. Za one koji tragaju za Božanskim, čiji je cilj Bogospoznaja i iskustvo Blaženstva, duhovno putovanje  treba biti drugačije i njihova duhovna praksa treba biti sve suptilnija.

U SSRF-u preporučujemo osam koraka duhovne prakse da bi se osigurao brži duhovni napredak. Ovi koraci mogu vam pomoći da započnete ili pojačate duhovnu praksu koju obavljate. Mnogi tragaoci koji obavljaju duhovnu praksu prema savetima SSRF-a znali su biti uključeni i u neki oblik društvenog rada. Ali, kada su započeli duhovnu praksu prema smernicama, počeli su dobijati viša duhovna iskustva i uvideli su ograničenja društvenog rada.