1. Uvod

U ovoj studiji slučaja, predstavit ćemo uzroke Raulove (nije njegovo pravo ime) depresije. Raul je bio nepovjerljive prirode uzrokovane paranoidnim poremećajem osobnosti. Slijedi svjedočanstvo poboljšanja kvalitete života primjenom duhovne prakse.

2. Život prije braka

Prije  otprilike deset godina, izlazio sam sa djevojkom koju sam jako volio. Dok smo bili zajedno, primjetio sam da se ponašam posesivno i nepovjerljivo. Takvo moje ponašanje nije odgovaralo ranijem. Svakim danom je jačalo što je dovelo do toga da sumnjam u njene moralne kvalitete. Iako mi nije davala povoda za sumnju, moj um me stalno mučio raznim sumnjama; što ona radi iza mojih leđa. Imao sam misli poput: „Koje  muškarce sreće?“, „Da li se odjeva provokativno? Ima li vezu s još nekim?“, „Da li mi je vjerna?“. Ovakve negativne misli su me stalno opsjedale i zamišljao sam najgore scenarije koji su me nastavljali mučiti. Živjeli smo u različitim gradovima i fizička udaljenost je pogoršala situaciju jer je nisam mogao provjeravati. Količina negativnih misli, koja je dovodila  u pitanje vjernost i moralnost moje partnerice, učinila me je bespomoćnim i nisam znao kako da izađem s njima na kraj.

To je rezultiralo stalnom sumnjom, kada smo pričali ili se vidjeli, što je radila i gdje je bila. Uslijed toga smo se dugo i često svađali. Jasno je da sam nas time iscrpljivao, shvatio sam da tonem u depresiju. Zarobljen negativnim vrtlogom sumnji i posesivnosti, radio sam stvari na koje sada nisam ponosan. Špijunirao sam je na način da sam joj slao pisma s lažne e-mail adrese  u cilju saznanja kakva je ona u biti. Pokušao sam pristupiti njenim osobnim mailovima i tako dalje. Moj život je bio ispunjen stresom i nepotrebnim mislima i većinu vremena proveo sam u mentalnoj agoniji zbog mog bespomoćnog stanja. Ovakvo stanje je trajalo godinama sve dok jednog dana nismo raskinuli.

Čak ni nakon prekida moj život se nije popravio. Sumnjao sam u svaku djevojku koju sam sreo, na poslu ili na nekoj zabavi, u stvari sumnjao sam u svaku osobu suprotnog spola. Izgubio sam vjeru u brak  i mislio sam da se svaka djevojka pretvara kad su u pitanju njena osjećanja. Moja nepovjerljiva priroda je nevjerovatno narasla i život je postao krajnje bijedan.

3. Traženje rješenja prevladavanja paranoje i depresije

Znao sam da mi treba pomoć, ali nisam znao kako do nje. Kod psihijatra nisam želio ići jer sam mislio da će me uvjeravati da nisu sve djevojke loše. (Općenito je primjećeno da ljudi paranoidnog tipa rijetko privuku pažnju liječnika jer u njihovoj prirodi nije da traže pomoć). Jednog dana konačno sam se povjerio jednom bliskom prijatelju koji je bio iznenađen mojom pričom. Njegov komentar je bio da on nema takvih misli. Dao mi je nekoliko solucija ali ni jedna nije uspjela probiti čahuru nepovjerenja u suprotni spol u koju sam se zavukao. Tonuo sam u sve dublju depresiju. Redovitim gledanjem  filmova i  povremenim konzumiranjem alkohola pokušao sam skrenuti misli i naći malo odmora od kandži negativnih misli nepovjerenja. Odmor je uvjek bio privremen jer je trajao samo nekoliko sati i nikakvo intelektualno racionaliziranje nije pomoglo da odagna negativne misli.

4. Pogoršanje problema prije i poslije vjenčanja

Nakon nekog vremena sreo sam svoju buduću suprugu. Iako sam stvarno volio svoju suprugu i ona mi nije davala povoda da u nju sumnjam, negativne misli ponovno su me počele opsjedati i kvarile su naš odnos. Pojačala se moja posesivnost i nepovjerenje u odnosu na nju. Smetalo me kada je izlazila iz kuće i pričala s bilo kojim muškarcem. Spoznaja da ne znam gdje se nalazi ili što radi pa čak i na pet minuta, ubijala me. Došlo je čak do toga da sam počeo sumnjati na njene muške rođake  i nastavljao sam je mučiti svakog dana s mnogo uvrnutih pitanja. Više puta smo bili na rubu prekida zbog moga mučenja, no unatoč tomu vjenčali smo se ali problemi nisu nestali ni nakon vjenčanja. Smučio mi se život pun osobnih defekata, nepovjerenja i posesivnosti. Uslijed svih ovih problema koji su rasli, a i drugih koji su se pojavili među nama, došao sam do toga da ne želim više živjeti.

5. Izlječenje depresije uzrokovane osobnim manama prakticiranjem duhovne prakse

Bio sam na kraju snaga i ideja kako da izađem iz ove, naizgled bezizlazne situacije. Odlučio sam se okrenuti Duhovnosti. Počeo sam čitati Svete knjige i posjećivati hramove. Čitao sam o životima Svetaca da bih iz drugog ugla sagledao svoje probleme. Jednog dana me je prijateljev mail uputio na  web stranicu Fundacije za istraživanje duhovne znanosti (SSRF). Proveo sam mnoge sate čitajući članke na siteu i bio sam uvjeren da duhovna praksa može suštinski unaprijediti život. Susrevši neke tragatelje SSRF  počeo sam polako raditi duhovnu praksu. Moja duhovna praksa u to vrijeme se sastojala od tretmana slanom vodom (tehnika duhovnog iscjeljivanja), pohađanja Satsanga (duhovnih sastanaka) i pojanja ‘Shri Gurudev Datta’ i ‘Om Namo Bhagavate Vasudevaya’. Nakon nekoliko mjeseci počeo sam pojati ime obiteljskog Božanstva.

Nekoliko mjeseci nakon što sam počeo s duhovnom praksom pojanja Božjeg Imena,  počeo sam osjećati da sam u sve većem miru sa samim sobom i shvatio sam da  su  se i osobni defekti nepovjerenja i posesivnosti počeli smanjivati. Plašt depresije se polako počeo dizati i ja sam imao više životnog entuzijazma. U kontinuitetu, već nekoliko  godina radim duhovnu praksu, a traumatični osjećaj nepovjerenja i posesivnosti prema mojoj ženi, sada izgleda kao daleki, loš san. Život mi je sada, u svakom pogledu, bolji. Ponekad osjećam blaženstvo dok radim Služenje Apsolutnoj Istini (Satsēvā) i dok sam u društvu drugih tragatelja (Satsang).

Osjećam neizmjernu zahvalnost prema Bogu za ovaj pozitivni preokret u svom životu i za oslobađanje iz “kandži“ negativnih misli i depresije. Moja molitva je da moje iskustvo pomogne drugim ljudima koji imaju slične probleme u životu. Moje skromno mišljenje onima koji žele bolju kvalitetu života je, „uložite sav svoj trud u duhovnu praksu, a Bog će odraditi sve ostalo“. I kao što kaže Njegova Svetost Dr Jayant Athavale, „Ako napravimo jedan korak ka Bogu, On će napraviti deset koraka ka nama“.