Sadržaj
1. Uvod
Znatiželja o duhovnosti pojavila mi se između 16. i 17. godine života. Ovdje je važno pojasniti što je riječ “duhovno” značila za mene u toj fazi. Knjige koje sam u to vrijeme čitao bile su o tome kako naše razmišljanje utječe na naše zdravlje i sreću u životu. Čak sam i prakticirao ono što sam pročitao i činilo mi se da je djelovalo – postao sam ispunjeniji, ali nekako nisam bio u potpunosti zadovoljan, a nisam znao zašto je to tako. Uslijed toga pročitao sam puno knjiga o ezoteričnim temama koje bih u to vrijeme definirao kao “duhovne”. S današnje točke gledišta, sve što sam pročitao ne može se nazvati kao “duhovno” u pravom smislu te riječi. Savjeti i poboljšanja o kojima sam tada čitao utjecali su na mene na fizičkoj i psihološkoj razini.
Iako sam se izjašnjavao kao katolik (rimokatolik po rođenju), nikada nisam osjećao bliskost sa svojom religijom ili Bogom. Ali istina je da se moj odgoj temeljio na kršćanskim vrijednostima i to mi je puno pomoglo u nastojanju da postanem moralna osoba.
Bio sam prilično zainteresiran za teme koje su bile izvan objašnjenja moderne znanosti. Pokušavao sam naučiti više o svim fenomenima kao što su hipnoza ili sanjanje, ali uvijek je nešto nedostajalo. Ta zanimanja su bila zabavna ali ne i ispunjujuća, jer je spoznaja sporo dolazila do mene. Zato sam počeo tragati za svrhom života. Razvoj osobnosti je bila jedna stanica na ovom putu i donekle me je naučila koliko je važno usvajati dobre kvalitete ulaganjem truda. Bilo je to vrlo značajno učenje za budućnost. Ali usprkos trudu da budem bolja osoba, nešto je nedostajalo što nisam mogao shvatiti. Tragao sam za Istinom.
S današnje točke gledišta jasno mi je da je prvo i osnovno bilo uključivanje duhovne dimenzije od koje sam se osjećao odvojeno; jer većina metoda za razvijanje osobnosti fokusirana je samo na fizičkoj i psihološkoj razini i služi samo za dostizanje svjetovne sreće. Dakle, ove metode nisu bile dostatne za postizanje trajne sreće ili Blaženstva.
Izgleda da je Guru princip bio sveprisutan u mom traganju. Ubrzo se preokret dogodio u travnju 2013. kada me jedan religiozni kršćanski prijatelj pozvao da prisustvujem njihovoj bogoslužnoj grupi. Iako nisam vjerovao u Boga u to vrijeme, zaista sam želio da mogu vjerovati. Stoga sam odlučio probati razviti vjeru prisustvovanjem ovoj grupi jednom tjedno. Drugi čimbenik zbog kojeg sam se odlučio prisustvovati ovoj grupi bio je osjećaj usamljenosti koji sam tada osjećao, nisam našao nikoga tko je bio zainteresiran za osobni napredak ili za traganje za smislom života i to me činilo usamljenim.
2. Susretanje sa SSRF-om – Travanj 2013
Ovi vjerski sastanci su izazvali veliko ubrzanje. Iako se nisam osjećao ugodno u grupi, privrženost Bogu i emocija članova grupe prema Bogu učinili su da puno razmišljam u to vrijeme. Tijekom tog razdoblja dogodilo se da sam slučajno, pretraživanjem na internetu, naišao na web stranicu SSRF-a, ne mogu se točno sjetiti o kojem članku se radilo.
Privukao me vrlo praktičan i univerzalni pristup SSRF-a Duhovnosti, jer tragao sam za Istinom unatoč mnogim sumnjama koje sam imao o istinitosti navedenih informacija. ‘Zašto ne pokušati?’ – pomislio sam. Nisam osjetio prisilu niti bilo kakva očekivanja od SSRF-a kada sam im pisao preko login servisa – što je za mene bio vrlo važan kriterij o vjerodostojnosti organizacije. Također sam bio prijateljski dočekan na satsanzima i kada su mi odgovarali na pitanja preko login servisa.
Vrlo brzo sam počeo primjenjivati sve više i više savjeta SSRF-a kako živjeti duhovni život i počeo sam sve više vjerovati u Boga. Nakon nekog vremena naučio sam da riječ ‘Duhovnost’ znači ‘pripadanje Duši’ koja nije ni naše tijelo, niti naš um ni intelekt, pa čak ni naš osjećaj ‘Ja’. Ranije sam sve ove pojmove označavao kao ‘duhovni’ jer su na neki način neobični ili natprirodni ili jednostavno logično neobjašnjivi. Međutim, duša je dio našeg jednog i jedinog Boga i to je vječna i uzvišena sreća – Blaženstvo. To je cilj SSRF-a, informirati ljude o duhovnoj dimenziji i o tome kako ona utječe na naš život i što učiniti s tim informacijama te kako možemo imati koristi od njih.
Čitao sam stranice SSRF-a po nekoliko sati dnevno sve dok nisam pročitao svaki članak. Na sva moja pitanja odgovarali su apsolutno savršeno – usmeno putem satsanga ili postavljanjem pitanja preko login servisa, kao i putem informacija datih na web stranici. Satsang mi je bio jako dragocjen, pogotovo na početku, jer kao što sam ranije spomenuo, osjećao sam se usamljeno. Taj osjećaj je u potpunosti nestao; danas ima toliko tragatelja koji me podržavaju, vode i zajedno sa mnom prakticiraju Duhovnost. To je kao da imam drugu obitelj, jer su svi vrlo ljubazni i zainteresirani samo za postizanje zajedničkog duhovnog rasta. Ovaj osjećaj bliskosti zbog kontakta s tragateljima od početka mi je povećao vjeru u praktičnu učinkovitost duhovne prakse.
3. Duhovna praksa
U početku mi se bilo jako teško moliti. Zapravo, izgledalo mi je nemoguće moliti se iskreno iz srca. Dok sam se molio, osjećao sam kao da izgovaram prazne riječi bez nade da će imati ikakav učinak. Božjom milošću, upornošću i podrškom drugih tragatelja, to se polako promijenilo. Ono što mi je posebno pomoglo je izgovaranje molitvi na glas na satsangu zajedno s drugim tragateljima i s primjenjivanjem odgovarajućih mudri (određeni pokret ili položaj ruke). Ovi sastanci su bili vrlo korisni, jer sam na njima naučio kako se moliti s više duhovne emocije (bhav).
Osim toga, na satsangu smo dobili savjet da odredimo vremenske periode kada ćemo glasno izgovarati molitve. Počeo sam s jednom molitvom svakih sat vremena i osjećao sam se kako mi je to previše. Unatoč tom osjećaju kao da me Bog naveo da se molim svakih 30 minuta. Opet mi se učinilo da je to previše. Onda me je opet Bog poticao da se molim svakih 15 minuta – suvišno je reći kako sam sumnjao je li to moguće. A onda, od nedavno, Bog je učinio da molim svakih 7.5 minuta.
Nikada nisam pomislio da će biti moguće toliko povećati molitve, kako u broju tako i u kvaliteti. Zbog toga bismo trebali isključiti svoj intelekt kad god nam kaže: „To nije moguće“, jer što u životu je nemoguće za Boga? Isto tako, isto iskustvo je primjenjivo na količinu pojanja koje netko radi. U početku je bilo vrlo teško sjediti i pojati 15 minuta svaki dan. Osjećao sam kako nije moguće učiniti više pojanja tijekom dana. Međutim, tragatelji koji su me savjetovali rekli su da je cilj dostići tri sata pojanja dnevno – tada mi je to bilo nezamislivo.
U jednom trenutku dobili smo savjet Njezine Svetosti Lole Vezilić da produžimo sesije duhovnog iscjeljivanja i s koncentracijom pojamo dva sata dnevno. Pokušao sam i Božjom milošću sam bio u mogućnosti napraviti veliki skok od jednog sata do savjetovanih dva sata dnevno. Naravno, to je bilo moguće samo zahvaljujući Božjoj milosti koja je djelovala kroz odluku Sveca – Njezine Svetosti Lole Vezilić. To pokazuje da Bog uvijek pomaže Svojim tragateljima.
I ovih dana preplavljuju me slične misli, kao na primjer: „Kako ću biti u mogućnosti usvojiti sve kvalitete koje su potrebne da postanem učenik i dobijem blagoslov Gurua?“ A onda se sjetim, iz vlastitog iskustva, kako u svakoj fazi, korak dalje u duhovnoj praksi uvijek se čini nemogućim. Shvatio sam da je osnovni problem s takvim stavom misao ili osjećaj: „Ja“ sam mogao nešto učiniti. Zapravo, samo Guru Princip (Bog) je taj koji osnažuje tragatelje da obavljaju duhovnu praksu i On je taj koji čini da se duhovna praksa događa. Zbog toga se nema potrebe brinuti sve dok imamo volju da idemo korak po korak i trudimo se.
Danas, godinu dana nakon što sam započeo svoje duhovno putovanje prema savjetima SSRF-a, osjećam da sam ostvario mnoge dobrobiti. To se nije desilo preko noći već polako, tijekom posljednjih nekoliko mjeseci se ukupna kvaliteta mog života popravila u svim mogućim oblastima.
Danas, nakon godinu dana duhovnog putovanja prema savjetima SSRF-a, osjećam puno dobrobiti. Promjena se nije dogodila preko noći već polako, a tijekom posljednjih mjeseci moj cjelokupan život se poboljšao na svim poljima.
4. Dobrobiti duhovne prakse prema savjetima SSRF-a
- Ovisnosti: Nekada sam bio ovisan o gledanju TV serija ili igranja kompjuterskih igrica pet do 10 sati dnevno – ovisno o tome da li sam morao ići u školu ili ne. Dobar dio dana mi je bio ispunjen ovakvim stvarima. Od kada sam počeo obavljati duhovnu praksu, nisam se time zanimao već šest mjeseci. Prije svega nestala je želja da se upuštam u takve aktivnosti.
- Odnosi: Popravio mi se odnos s roditeljima, braćom i sestrama i općenito s ljudima. Sada se vrlo lijepo slažemo. Ranije to nije bilo tako jer sam bio lijen ili neposlušan.
- Unutarnji osjećaj mira: Uglavnom sam sada manje pod stresom nego ranije. Više se ne bojim bolesti zbog kojih sam se ranije osjećao nervozno jer znanje o duhovnim principima daje filozofski pogled na nesreću u životu. Stoga, prihvaćanje raznih situacija je sada lakše.
- Više svijesti o načinu života (ishrana, sport, stres) itd.:
- Ishrana: Ranije sam jeo puno bombona, čokolade, mesa – sada jedem manje slatkiša i vegan sam.
- Sport: Ranije sam umarao zglobove prekomjernim igranjem odbojke – sada se istežem i bavim se aktivnostima koje gode zglobovima kao što je yoga.
- Stres: Ranije bih ustajao ujutro naglo da bih stigao na autobus, ali sada odvojim vrijeme da prvo kada ustanem napravim pojanje.
- Pravovremenost: Odugovlačio sam sa učenjem i obavljanjem projekata za školu, sada je učenje moja dužnost.
Danas, kada se pojave problemi i poteškoće lakše ih podnosim jer imam svijest da je to prilika da se ispuni sudbina i poveća predavanje Bogu.
Ukratko, osjećam da je kroz duhovnu praksu moj život postao ispunjeniji i neizmjerno sam zahvalan na prilici da radim duhovnu praksu i da dostignem vječno Blaženstvo. Neka nas Bog blagoslovi s ogromnom vjerom u duhovnoj praksi.
– G. Adrian Dürr, Njemačka, EU