Prevazilaženje napada teskobe i depresije pomoću duhovne prakse

SSRF objavljuje ove studije slučajeva u nameri da našim čitaocima da usmerenje i pomoć u vezi sa problemima koji nastaju na fizičkom i/ili psihološkom nivou, ali čiji glavni uzrok može da bude u duhovnoj dimenziji. Kada je uzrok problema u duhovnoj dimenziji, primetili smo da se najbolji rezultati izlečenja postižu uključivanjem i mera duhovnog isceljivanja. SSRF savetuje nastavak lečenja fizičkih i psihičkih problema konvencionalnim medicinskim sredstvima uz primenu mera duhovnog isceljivanja.Čitaoci mogu da primenjuju mere duhovnog isceljivanja na sopstvenu odgovornost.

1. Uvod u proučavanje slučaja prevazilaženja teskobe

U tekstu koji sledi biće prikazan slučaj koji opisuje kako su Alison (ime je promenjeno zbog zaštite privatnosti) mučile teskobe, negativne misli i depresija od kad zna za sebe. Od kada je počela da obavlja duhovnu praksu uspela je da prevaziđe ove probleme. Alison je podelila sa nama kako se dešavao preobražaj od čestih napada teskobe do mentalne sreće i zadovoljstva.

2. Detinjstvo prožeto brigama

Već šest godina radim duhovnu praksu prema savetima SSRF-a. Rođena sam u katoličkoj porodici i bila sam na hršćanskom putu do svojih zrelih godina. Sada imam 39 godina i tokom većine svog života patila sam od srednje jakih do jakih napada teskobe i umerene depresije, kao i njihovih posledica. Sećam se, kada sam bila dete uzrasta od pet-šest godina, da su me mučile brige i teskoba zbog bilo kakve promene koja je mogla da napravi problem mojoj porodici ili meni. Znala sam da stojim uz prozor i čekam majku ako nije došla kući na vreme. Um mi je tada bio rastrzan negativnim mislima koje su u meni izazivale velike strahove. Kad je majka bila daleko od mene, moja teskoba je sve više rasla. U nekoj drugoj prilici zamišljala sam kako zli ljudi ulaze u zgradu gde je ona boravila i kako je ranjavaju ili čak ubijaju. Zamišljala sam da je majka u saobraćajnoj nesreći bila teško ranjena ili mrtva.

Kada bi roditelji ostavljali braću i mene sa dadiljom, tada bih istrčala napolje na travnjak za njima, plakala i molila ih da ne odlaze. To se događalo i kad su odlazili samo nekoliko blokova zgrada dalje od kuće. Ponekad bih čula razgovor roditelja o finansijskim i drugim problemima. U meni je to izazivalo mnogo mučnine i nemira.  Pitala sam se kako će nam se promeniti život ako ostanemo bez novca.

Bilo kakva nesreća koja se prikazivala na televiziji, kao na primer prirodne katastrofe ili dokumentarac o atomskom ratu, naglo bi me odvlačile u depresiju. Nedeljama sam bila opsednuta vizijama zamišljajući sebe usred takve nesreće i kako mi se život kakav poznajem zauvek menja i postaje sve gori. Ako bi se uvodilo dežurstvo zbog tornada ili se davalo upozorenje na radiju, sakrivala sam se u podrum. Tresući se, zamišljala sam kako sam odvojena od porodice ili čak kako umirem zajedno sa njima. Kada bi mi u školi neko rekao nešto neprijatno, nedeljama samu mislia na  to i brinula, iako je taj problem bio odmah rešen.

3. Mladenačke godine pune teskobe

U uzrastu od 13 godina, kada sam bila u sedmom razredu, roditelji su me premestili u privatnu pripremnu srednju školu. U to vreme počele su da se dešavaju mnoge stvari. Prolazila sam kroz promene, pubertet. Tada sam se bila uključila u sportske aktivnosti. Školski program bio je na višem nivou pa su i moje obaveze prema učenju porasle. Promena škole, zajedno sa sportskim aktivnostima, prilično je produžila moje dnevne obaveze, a tako se nastavilo i tokom svih godina školovanja. Upustila sam se u intimne odnose, počela sam da istražujem ovozemaljske ciljeve i razmišljam o koledžu. U tom periodu povećala se učestalost i trajanje napada teskobe, naročito pred ispite, neka druženja ili kada sam imala sportske nastupe. Tada sam bila uverena da je to kako sam se osećala bilo normalno, obzirom na sve što sam radila. To je  i razlog što ništa od toga nisam nikada pripisivala napadima teskobe.

4. Mladost – gubitak kontrole

Kada sam imala 18 godina napustila sam porodicu da bih studirala. I dalje sam patila od napada teskobe. To se ispoljavalo kroz mučninu, gubitak apetita, jaku uznemirenost i um mi je stalno bio preokupiran brigama. Analizirala sam uzroke napada teskobe i shvatila da imam nisko samopoštovanje i osećanje da nisam dovoljno dobra, naročito u društvu drugih ljudi. To je moglo da proistekne i iz neodlučnosti kada je bila u pitanju moja karijera, jer čak i kada sam mislila o njoj, odnosno o tome šta bih volela da radim u životu, negativne misli da ne mogu ništa da postignem jednostavno su me gušile. Negde u tom periodu sam bila u ozbiljnoj vezi sa Samom. I posle godinu i po dana poznanstva, moji napadi teskobe su se pojačali, a meni nije bilo jasno zbog čega. Da li zato što je odnos u kome sam bila bio pogrešan za mene? Ili je bilo u pitanju zahtevno breme statusa koji sam pokušavala da ostvarim? Da li sam čeznula za kućom?

Zatražila sam pomoć savetnika i psihologa jer sam osećala da gubim kontrolu nad svojim životom. Osećala sam se malo bolje kada bih ispričala sve brige savetniku, ali taj mir je trajao samo nekoliko dana. Da bi stvar bila gora, Sam je prekinuo vezu sa mnom rekavši da misli da mu je potrebno da neko vreme  bude sam. Prekid veze je izazvao još veće probleme. Moje samopoštovanje je bilo veoma slabo. Nisam mogla da jedem zbog teških mučnina, izgubila sam pet kilograma i borila se svakoga dana da ustanem iz kreveta i idem u školu. Imala sam teške negativne misli o sebi i životu, često sam se pitala zašto uopšte živim.

U crkvu sam odlazila često, ponekad samo da sedim, molim se i nadam odgovorima, kao i olakšanju ili oslobađanju od ovakvih osećanja. Molila sam Boga da mi ukloni napade teskobe i depresiju i da se ponovo osećam normalno. Izgledalo je kao da ništa ne pomaže. Budući da sam samu sebe uverila, kako ja i moj svet moraju da budu savršeni, zatvorila sam svoja osećanja i vukla za sobom teskobu koja me je razdirala.

Na kraju studija, kada nisam uspela da diplomiram, pomislila sam da sam pronašla rešenje za svoju strašnu teskobu. Imala sam osećaj da je to bio znak da treba da napustim besmislenu trku za završavanje studija kako bih ostvarila bolju karijeru i posao. Odlučila sam da se odselim u planine gde neću biti opterećena: odgovornošću, materijalnim stvarima, društvenim pritiskom, da budem neko u ovom svetu. Živeću slobodna i okružena samo prirodom. U periodu rane zrelosti sa 24 godine, spakovala sam svoje stvari i otišla u planine. Dobila sam posao bez stresa i svo slobodno vreme sam provodila u skijanju, planinarenju, uživajući u prirodi koja me je okruživala. Nije mi bilo potrebno puno novca, donela sam samo nekoliko stvari sa sobom i narednih osam meseci život mi je izgledao izvrsno.

Pojavile su se nove mogućnosti. Promocija u poslu donela mi je nove odgovornosti, sa Džejsonom se razvila ozbiljna veza. Rezultat toga, je bio povećanje svetovnih zahteva. Ponovo sam bila teskobna zbog novog posla i veze. Pitala sam se je li to za mene prava stvar, zašto se krijem u planinama i ne učinim u životu nešto više za sebe. Opet sam počela da osećam teskobu i depresiju. Kako bih se suprotstavila tome, odlazila sam na duge skijaške izlete, uglavnom sama, da pronađem odgovore u drveću, nebu i snegu. Pitala sam se kako mogu da budem na tako udaljenom, predivnom mestu i osećam teskobu i depresiju? Kada i gde bih mogla da se osećam zaista srećnom i zadovoljnom? Napokon sam došla do zaključka da moram da rešim svoju  trenutnu situaciju i vratim se u svet kako bih za promenu učinila nešto smisleno. Prijavila sam se za doktorat i vratila u „civilizaciju“  kako bih završila školu i nastavila karijeru.

5. Problemi stupanja u brak i smirivanje

Uključila sam se u program za dobijanje doktorata u svojoj 25 godini. Verila sam se sa Džejsonom, čovekom s kojim sam se zabavljala u planinama. Uskoro smo se venčali, kupili kuću i zemlju i zajedno započeli malu poljoprivrednu proizvodnju. Te  godine su osećaj teskobe i njene fizičke posledice bili jače izraženi. Misli ispunjene brigama nisu jenjavale, izgubila sam prilično na težini, dnevno sam se borila s prolivima i morala sam sebe da prisiljavam da jedem. Kada nisam učila, brinula sam se što ne učim, pitala se hoću li dobiti najbolje ocene i takmičila sam se sa svojim kolegama. Razdiralo me jesam li se udala za pravog čoveka i kako ću graditi karijeru i imati porodicu. Ovakve misli vrtile su mi se po glavi po ceo dan, a kako nisam nalazila odgovore, niti rešenja, zapadala sam u stanja depresije. Istovremeno sam imala misli kako sam bolesna, da imam rak ili neku drugu neizlečivu bolest. U stvari, ubeđivala sam sebe kako bi mi bilo lakše da imam neku neizlečivu bolest, nego da završim školu i svoj brak, i da porodicu i posao učinim uspešnim. Ovakve misli stvarale bi još više negativnih vizija i na kraju produbljivale stanje depresije.

Prestala sam da se oslanjam na religiju i nisam više odlazila u crkvu, a sebe bih retko zaticala u molitvi ili razgovoru s Bogom. Verovala sam tada da sve imam pod kontrolom. Ali, godine koje slede bile su ispunjene borbom, ne samo zbog teškog obrazovnog programa u kojem sam bila, nego i zbog braka. Suprug i ja smo se stalno prepirali oko svega u životu iako svađanje nije bila osobina za koju sam mislila da posedujem. Kao dete uvek sam bila tiha i miroljubiva, odrasla u kući ispunjenoj ljubavlju gde svađe i prepirke nisu bile model ponašanja. Za većinu svađa u našem braku smatrala sam da je  krivac suprug. Njega i njegove lične probleme krivila sam za svoje izlive besa. Smatrala sam sebe žrtvom u braku. Živeli smo svako za sebe. Nismo znali šta želimo kao osobe, ali smo bili prilično sigurni da to nije ono što želi onaj drugi od nas. Posle četiri godine i doktorske titule započela sam zahtevnu karijeru i moj  brak je počeo lagano da se raspada. Suprug i ja smo se razišli i po prvi put tada sam potražila pomoć psihijatra. Sedela sam na njenom kauču svake druge nedelje pričajući o svim stvarima koje je moj suprug radio pogrešno i o tome kako sam nesretna. Počela sam da pričam o teskobi i depresiji. Terapeut  je ušao u istoriju moje porodice. Uz dedu, baku i ujaka, koji su redom patili od teskobe i depresije, izgledalo je da odgovor delom leži u genetici. Kada smo dodatno analizirali moju prošlost, zaključak je bio da možda imam i fizički problem s mozgom. Psihijatarica je došla do zaključka da moj mozak ne funkcioniše normalno zbog nedostatka nekih hemikalija. Preporučeni su mi antidepresivi koje sam odmah odbila jer nisam htela da se oslanjam na lekove.

U periodu naše razdvojenosti suprug je pristao da idemo kod bračnog savetnika. Posle sastanka, kada bi svoje razlike raspravili sa trećom osobom, osećali bismo se malo bolje. Tada su i suprugu preporučeni antidepresivi, koje je koristio sledećih godinu dana. Ponekad se događalo da ih slučajno ne uzme, ali bi se odmah vratio na terapiju. To je stvorilo još strmoglaviji pad u našem braku i gurnulo nas do ivice.

Sa 30 godina, poništenje mog petogodišnjeg braka dovelo me je do stanja hronične depresije. U tom periodu sam se borila da se pronađem u novoj karijeri. Nastavila sam sa svojim seansama kod psihijatra svake druge nedelje, što me je konačno dovelo do terapije antidepresivima. Kako sam u toku terapije sve više otkrivala da nisam sposobna da se nosim se sa životnim izazovima, preporučivane su mi sve veće doze lekova. Na kraju treće godine lečenja, koristila sam tri puta veću dozu lekova od one određene na početku lečenja.

Iako su svi lekovi koje sam uzimala donekle oslabili napade teskobe i depresije, još uvek sam osećala da nešto nedostaje. Razmišljala sam kako je moja vera potisnuta u pozadinu i iskreno sam htela da povratim svoju vezu s Bogom. Počela sam da listam žute stranice telefonskog imenika i zaustavljala se na crkvama. Nasumice bih zaustavila prst na crkvi, bilo kojoj, i prisilila se da odem na misu sledeće nedjelje. Žute stranice bile su uskoro prekrivene crvenim linijama i krstićima, precrtavajući svaku crkvu za koju sam smatrala da nije za mene. Imala sam brojna pitanja o tome kako ponovno pronaći Boga, ali poruke iz tih crkvi nisu odjekivale u meni. Moje su police postale teške od knjiga za samopomoć, koje su me motivisale i pružale osećaj života. Ali, to bi  trajalo najviše nedelju dana, ako bih i bila u stanju da pročitam knjigu do kraja.

Konačno, počela sam redovno da odlazim u evanđelističku crkvu i uključila se u grupu za proučavanje Biblije. Kada sam imala 33 godine stupila sam u novi intimni odnos. Moj novi partner dolazio je u istu crkvu. Obzirom da je sistem verovanja nove crkve bio drugačiji od moga, stalno sam ga preispitivala i kao rezultat toga teško sam ga delila s grupom. Moja nova veza takođe je prolazila uspone i padove jer sam stalno pokušavala da dokučim šta želim. Kada je veza postala ozbiljnija, primetila sam da u nju unosim puno istih problema koje sam donela i u predhodni brak. To je bio trenutak kada sam donela odluku da  zaista želim da se promenim, kako se istorija ne bi ponavljala.

6. Prekretnica – prevazilaženje napada teskobe i depresije

Alat koji sam stalno koristila kao zaštitu već od ranih dvadesetih godina, bilo je praktikovanje joge. Jogu sam praktikovala uglavnom zbog fizičke koristi. Međutim primetila sam da je ona mogla barem privremeno da ublaži moju teskobu. Kako jogu nisam svakodnevno praktikovala, donela sam čvrstu odluku da je od sada pa nadalje redovno radim. Preko učitelja novih časova joge upoznala sam se sa SSRF-om. Jednog dana na predavanju gde sam bila jedini učenik, poverila sam se novom učitelju, tragaocu koji je praktikovao Duhovnost prema savetima SSRF-a. Ispričala sam mu kako se već godinama osećam udaljenom od Boga. Učitelj me je jednostavno upitao: „Zar ne misliš da bi Bog hteo da obnovi vezu s tobom?“ Toga sam dana započela svoju duhovnu praksu sa SSRF-om. Učitelj mi je preporučio da se upoznam s njegovom ženom jer je smatrao da ona može bolje da mi objasni koncept Duhovnosti. Počele smo da se sastajemo i kroz diskusije objašnjavamo konfuziju koju sam imala o religiji i Duhovnosti, kao i zašto me je tako dugo mučila teskoba i depresija. Počele smo održavati nedeljne satsange i krenula sam da proučavam informacije koje je SSRF pružao na veb stranici .

7. Redovna duhovna praksa i pozitivne promene

Po prvi put u životnu, započela sam svakodnevno da praktikujem Duhovnost prema vođstvu SSRF-a. Radila sam pojanje Božjeg Imena. Molila sam se i ulagala trud u povećanje duhovne emocije (bhav). Takođe sam počela da radim „Uklanjanje ega i mana ličnosti“ kao dela moje duhovne prakse. Pisala sam greške koje sam učinila tokom dana, razmatrala bih zatim koje bi bile ispravne akcije i tada bih oblikovala autosugestije koje je trebalo da spreče da činim nove greške. Istovremeno sam uključila mere duhovnog isceljivanja prema preporuci SSRF-a, kao npr. tretman slanom vodom.

Dobila sam jasniji uvid i shvatila da je uzrok moje teskobe i depresije, bio duhovne prirode, a ne da je postojao neki problem sa mojim mozgom.

Kroz godinu dana, od kako sam počela duhovnu praksu prema savetima SSRF-a, život je počeo da se menja na bolje. Preudala sam se, započela honorarni posao, dobila bebu, a moja duhovna praksa postala je moja glavna podrška u životu. Napadi teskobe polako su nestajali, iako sam imala mnogo borbe na svome putu. Napadi depresije su, takođe, postali retki. Umesto da se nedeljama opterećujem i brinem oko nečega, takva su osećanja nestajala u roku od nekoliko dana, a kasnije i za nekoliko sati.

Na primer, ranije, kada napravim veću grešku na poslu, odmah bih se obeshrabrila. U glavi sam stalno ponavljala grešku i opterećivala se njenim posledicama, navirale su mi negativne misli o samoj sebi i zapala bih u depresiju. Ali, kada sam počela redovno da obavljam duhovnu praksu, i koristim mere koje savetuje SSRF, poboljšao se način kako pristupam situacijama u životu: kada pogrešim na poslu, lakše prihvatam svoje greške i ulažem više truda da to drugi put uradim bolje. Još uvek se njima opterećujem do neke granice, ali ne danima i nedeljama kako sam znala ranije. Sada znam kako da se suprotstavim grešci na psihološkom i duhovnom nivou kako bih sprečila njeno ponavljanje, što mi zauzvrat pruža nadu i zaštitu, a ne teskobu kao ranije. Umesto negativnih misli i opterećivanja, sada mogu da posmatram situaciju i pronađem Božje učenje u njoj. To je sloboda koju sam tražila od mojeg ranije negativnog načina življenja.

Duhovne mere su postale moji novi lekovi protiv depresije. Duhovna praksa i Božja milost omogućili su mi da smanjim lekove i da ih posle nekoliko meseci u potpunosti izbacim. Čak se i moj odnos sa suprugom promenio na bolje. Mogu da prihvatim razlike između nas, a na naše nesporazume  gledam kao na lekcije i shvatam da odnos nije savršen iz nekog razloga. Moj suprug je takođe primetio promene jer imam manje reakcija, manje osuđivanja, a više prihvatanja, kako ljudi tako i promena. Moja karijera, koliko god da je volim, više mi ne predstavlja sve u životu.

U početku sam bila nervozna kad pomislim da ću da prestanem da uzimam antidepresive jer su oni postali moja podrška u sprečavanju teskobe i depresije s kojima sam se borila dugo godina. Duhovnom praksom spoznala sam viši nivo sreće, mira u umu i mentalno blagostanje što pre nikada nisam uspela uz lekove. Zato znam da ću i dalje da ulažem u duhovnu praksu. Da li još uvek dobijam negativne misli, napade teskobe, depresivne misli i iluzije koje mi se motaju po umu? Naravno. Najveća je razlika u tome što sada odmah uključim duhovne mere koje sam naučila od SSRF-a i one to stanje reše trenutno.

8. Komentari SSRF-a

Slučaj Alisoninih napada teskobe nije neuobičajen. Veliki broj ljudi ima iskustva sa napadima teskobe do određene mere iako ne u ovako velikoj meri kao Alison.

U SSRF-u smo sproveli istraživanje zasnovano na duhovnoj nauci različitih slučajeva koji se odnose na psihičke bolesti. Došli smo do otkrića da u mnogim slučajevima problem koji se odnosi na um ima svoje korene u duhovnoj dimenziji, a ne u psihološkoj. Istraživanjem zasnovanim na duhovnoj nauci otkriveno je da kod mnogih ljudi duhovni uzrok problema izazivaju preminuli preci. Kako bi se prevazišli takvi problemi SSRF preporučuje sledeće:

Svakodnevni svesni, dnevni trud u duhovnoj praksi i satvik življenje pomažu nam da ojačamo svoj um i štite nas od štetnih elemenata iz duhovne dimenzije na sličan način kako je i Alison pronašla utehu i olakšanje.